Hvala dragoj Ivi Brčić, za novi tekst o tome kako svet izgleda iz dečije perspektive.
Svi znamo da je u današnje vrijeme roditeljima poprilično teško. Zapravo, teže im je nego ikad prije. Dok im je nekada u odgoju i brizi za mališane pomagala cijela svita rodbine, danas su prepušteni sami sebi. S tim da većina roditelja nema ama baš nikakvo iskustvo s djecom dok ne dobiju svoje, niti im ga ima tko prenijeti. Upravo zbog toga se javljaju problemi zbog kojih ispaštaju mnoge obitelji, a pogotovo djeca.
Samo zamislite kako bi vama bilo da vam svakodnevno netko govori: „Ne to. Ne diraj. Idi u drugu sobu. Evo ti kockice, pa se igraj. Nemoj ih tako stavljati. Ne ide to tako…“. Vjerujem da bi nakon nekog vremena bili itekako iznervirani. Tako je i djeci. Konstantno moraju slušati neka naređenja, bez adekavatnog objašnjenja zašto nešto ne smiju. Ili pak, moraju jesti nešto što nikada prije nisu vidjeli, konstantno ih se upozorava na ponašanje, moraju nositi nešto što im se ne sviđa, moraju se držati rasporeda koji im ništa ne znači i stalno ih se prekida u igri jer je vrijeme za polazak.
Nažalost, odrasli zaboravljaju da su djeca tek došla među nas i da su oni, zapravo kao gosti koje treba podučiti o pravilima društva u koje su došli. Baš kao kad recimo putujete u daleke zemlje koje se običajima bitno razlikuju od nas. Tako recimo, ako u Japanu ne srčete juhu ili neko slično jelo, smatra se da vam se ne sviđa i mogli bi itekako uvrijediti onoga tko je pripremio hranu. Kod nas se pak srkanje smatra krajnje nepristojnim i djecu se vrlo često opominje zbog toga.
Osim svih tih pravila koja im često nitko adekvatno ne objasni, djeca se moraju nositi i sa svojim fizičkim i psihičkim nedostacima. Kako bi samo bili isfrustrirani da padamo tako često kao djeca. Da svako malo udarimo glavom u neki dio namještaja i da ne možemo baš održavati ravnotežu. Da nam je problem staviti žlicu u usta ili da nam se više vode prolije u krilo nego što je uspijemo popiti. I tako nekoliko puta dnevo, iz dana u dan, iz tjedna u tjedan. Mislim da bi večina odraslih bila itekako depresivna i ogorčena. Ali ne i djeca. Oni se unatoč svim problemima smiješe i do 300 puta na dan.
Uz sve navedeno, djeca ne mogu govoriti i vrlo teško mogu prokomunicirati što žele i trebaju. Oni se trude, međutim to u početku sporo ide i uglavnom se sve svodi na čudne zvukove koje mi odrasli ne razumijemo. Je li vas se dogodilo da dijete upire prstom u nešto, a vi mu nudite sve što se nalazi tamo gdje je pokazalo, da bi nakraju završilo u suzama ili ljutnji jer nije dobilo što želi.
Objasnite djeci pravila, budite strpljivi, imajte razumjevanja i empatije. Iz dana u dan oni se trude i uvježbavaju svoje sposobnosti, dok ih ne usavrše, kako bi mogli komunicirati s njima najdražim osobma…roditeljima.
Iva Brčić
Ivine tekstove možete čitati na https://www.facebook.com/najsretnija.beba?fref=ts
